Boysi na Savi II

Nervozno teturajući po sobi, uhvati sam sebe u krešendu panike i zaustavi se. “Samo malo, otiđoh predaleko. Ovo je sve glupo, moran se smirit.” Sjedne na krevet, spoji palčeve s kažiprstima i zatvori oči. Duboko udahne i izdahne, nekoliko puta. Zamisli Prvi Maja na Radmanovim Mlinicama, zelenu travu, orijentalni despotizam, jegulje na žaru. “Proljeće je, leptirići u zraku, all that jazz”. Nije pomoglo. Znojnih dlanova zaputi se do stola i počne prevrtati ladice “Di je onih par grama šta mi je ostalo od Jimija?” U staroj pernici pored “Osnova organske kemije” iskopa vrećicu zelenog eliksira. Odriješi laštik, privuče lice kesi i duboko udahne. “Dim će me smirit”, odloži kesu i nastavi potragu za rizlom. Zeleno blago iziskuje bijelu oblogu, ali papira nigdje na vidiku. Prevrnuo je svo svoje nomadsko vlasništvo u sumanutoj potrazi. Kad je već bio spreman odustati i otrgnuti komad papira iz najbliže bilježnice, sjeti se zaliha u cimerovoj komodi. “Blaženi Patrik”, izusti pogledavši put gore dok su mu prsti prebirali po najfinijem papiru po izboru korisnika rizli i sličnih proizvoda, utvrđeno na nasumičnom uzorku konzumenata post-ponoćnog pohođenja trafika Zagreba i okolice, godine Gospodnje 2006.

Obično je rolao oveće trube, gdjekad se i takmičeći s prijateljima kome će uspjeti krupnija smotka. Na neki se način radilo o stvari prestiža, ali isto tako se može reći da ga je ta aktivnost smirivala. Posvetiti par predanih minuta finoj motorici savijanja kartona, sitnom komadanju cvjetova koji kao da su netom izašli iz prašnjavog osnovnoškolskog herbara, te pakiranju zelene smjese u bijeli omot, tendenciozno ližući rubove na kojima se papir dodirivao i udarajući smotkom o stol ne bi li se ujednačio odnos volumena i mase duž trube, pružilo mu je olakšanje i nekoliko trenutaka nepatvorenog mira. Odšetavši do prozora, tiho prihvati i okrene ručku, zagleda se u tminu i izoštri čula. “OK, nigdje nikog”. Izvadi upaljač iz desnog džepa, upali ga u pokretu, privuče smotki koja je visila iz usta i udahne duboko. Sjeti se dvostiha trećeg pjevanja Epa o popu Neekolycszu i ponovi ga u sebi: “Pušili su trube uvijek iza škole / Pušili su trube dok oči ne zabole”. Fokusirao se na mrklu tminu, dok su mu početne klice olovnog uzbuđenja škakljale niže kralješke. Dok su se zjenice širile, a mrak postajao sve dublji i osioniji, sirovi adrenalin sve se brže penjao uz leđa, prodirući kroz vratne arterije kao pjenasti Atlantik na palubu Titanica. Golicao ga je dašak besprizorne ekstaze koju je momentalno osjetio, oslobodivši se okova vlastitog uma.

Ipak, besciljno buljenje u tminu nije dugo trajalo. Nakrivivši glavu, neobična permutacija granja i lišća ispred prozora podsjeti ga na poznati osmijeh. Dok je prilagođavao izražaj vlastitog lica dubokom osjećaju iznenađenja, ugrabi motorolu sa stola i potraži Nikolin broj u imeniku. Zaboravio je na sat, prilike i vlastito stanje te okrenuo broj, uvlačeći dodatnih par dimova.
      - Alo?
      - Alo Nikola, Zoki je. Di si, šta si?
      - Uf… Di me zoveš u ovu uru?
      - Skužaj, neš virovat šta mi se dogodilo…
      - Šta god je da je, nije li moglo čekat sutra?
Pogledavši znamenke na digitalnom ručnom satu, shvati da mu je zalutalo poimanje vremena i prostora. Duboko udahne, pogleda u dijelom već spaljeni filter i nastavi:
      - Ej stari, nemoj zamirit… ala vidi ovog pauka na zidu!
      - O, Zoki, jebate led, opet me zoveš upušen…
      - Ma nije to… Mislin je, donekle, ali…
      - Ali šta?
      - Osta san sam samcat u cilon domu. Samo ja i noćni čuvar. Mislin da mi je ukra jaketu i
         zna da san skužija. Strah me da će zvat ekipu.
      - Još ćeš reć da te zakinija za par centi dok si mirija kurac?
      - Kako si zna, jebote led?!
      - Ha?! Baci drkicu, smiri se i odi leć. Upušen si. Koji kurac zvoniš u ovu uru, Gogi me sad
         pila. Aj, čujemo se sutra.
Posljednjih par trenutaka poziva slušao je Nikolu i brata kako se svađaju, a onda je netko s druge strane konačno prekinuo vezu. Zatvorio je prozor, osvrnuo se oko sebe i upijao tišinu koja ga je okruživala. Dočekao je zadnje trzaje baterije na mobitelu, odložio uređaj i legao na krevet. Prizori na stropu bili su iznenađujuće dinamični, usprkos statičnom pauku. Iako je bilo teško razabrati detalje, radilo se o kakvoj kavgi neobuzdanog viteza na konju i prgavog plemića koji je ansamblu s ugla naređivao da sviraju drugi stavak Sorkočevićeve simfonije u D-duru. Kad su konačno počeli svirati, a vitez plemiću uspio razbarušiti periku, Zoki je osjetio da zaudara. On, krevet ili oboje. Intenzivni miris osušenog, ustajalog znoja iritirao je njegova, lakom drogom istančana, čula. “Moran pod tuš, hitno”.

Zgrabio je prvi čisti ručnik u ormaru, pažljivo otključao vrata sobe, pogledao u oba smjera i izašao u hodnik. Korakom lake konjice došao je do ugla, okrenuo se i našao pred ulazom u dijeljeni WC. Upalio je svjetla i metodično provjerio nalazi li se tko igdje u radijusu pet metara. Zadovoljan nekontaminiranom samoćom, lišio se odjeće, ušetao u prostor blizu odvoda i upalio mlaz na maksimum. Blago se oprživši, prilagodio je toplinu vode dok mu nije počelo goditi razbijanje vrelih kapljica o lice. Stajao je nepomičan pola minute i uživao u padajućoj tekućini i isparavanju. Dok se sapunao, pazio je da mu sapun ne ispadne iz ruke, strahujući od homoseksualne redaljke kojom su ga, kao malog, pred ulazom na Cornaro plašili stariji. Sjetio se minulih šetnji pod usplahirenim krošnjama Đardina, sa zebnjom gledajući u smjeru oronule utvrde na zapadu, očekujući svakog časa nekakav krik, uzvik ili bar popratnu psovku analne penetracije, poput “paaaas maaater!”. Razmišljajući o tome stezao je sfinkter, krajičkom oka provjeravajući sprema li se netko zaskočiti ga iza ugla. “Opet radin isto sranje i nerviran se bez veze”. Ne bi li se smirio, pokušao je preusmjeriti misli brzom masturbacijom. Okrenuo se put zida, zatvorio oči i zamišljao radnje čiji bi spomen uznemirio dobar dio katoličke javnosti.

Pred sam kraj postupka, okrene se ne bi li naciljao odvod, razrogači oči i šokira se prizorom. “U tri jebene pičke materine!” Nasuprot Zokija, u kabini ravno ispred, nalazilo se govno. Ljudski izmet, po svoj prilici svježe dostavljen, ležao je na bijeloj podlozi i kontrastom parao idilu večernjeg tuširanja u osami. “Koji jebeni kurac?!” Okrenuo je ventil da zaustavi tok vode i odmah potom zgrabio ručnik. Obrisao je tijelo i lice, nadajući se da će se prizor ispred njega promijeniti jednom kad spusti ručnik. Kad je postalo sasvim jasno da se to neće dogoditi, počeo se užurbano kretati po prostoriji ne bi li uhvatio nekog delinkventa na djelu. “Aj izađi van, majmune ružni!” Išao je gestapovski, od kabine do kabine, sasvim uvjeren da je na korak od otkrića velike zavjere. Međutim, u prostoriji osim njega nije bio nitko. “Jeben van svima mater, klošari jedni pokvareni!” Uvjeren u bjelosvjetsku konspirativnu podmetačinu, razjarenih obraza zaputi se put izlaza iz WC-a. Mrmljao si je u bradu svaku sočnu psovku koje se mogao dosjetiti, dok pred ulazom u sobu ne pomisli “Jel ja ovo sve govorin u sebi ili naglas?” Hodnik je bio mračan i nečujan, ali pomisao da njegove glasne psovke odzvanjaju katovima nije bila ugodna. “Ma sigurno pretjerujen, moran se konačno smirit” i ubaci ključ od sobe u bravu.

Ključ nije još stigao ni malčice okrenuti u obrnutom smjeru kazaljke na satu, a strese ga poznati glas negdje s dna stubišta:
      - E frende, jel sve OK tam gore?
      - Ma da, sve pet, što ne bi bilo?
Zoki pomisli “samo budi cool, ne daj mu povoda da te dodatno uznemirava” iako je potiho bio uvjeren u sve-paviljonsku širinu zavjere. Morao je kupiti vrijeme i mir dok ne smisli nekakav plan akcije. Zatomio je sve instinkte jalove snishodljivosti i čekao da se razgovor završi prirodnim tijekom.
      - Si siguran, dečko?
      - Sto posto, nema nikakvih problema, baš nikakvih.
      - A zakaj se onda dereš već pet minuta?
      - Tko, ja? Ma to su bile gluposti, nema problema, stvarno.
      - A isto bum ja došel, da malo popričamo.
      - Ma ne treba, idite vi svojim poslom, ja sam dobro.

Ipak nije dočekao prirodni kraj razgovora, strahujući da se bouncer već penje uz skale te je otključao vrata, brzo ušao u sobu i odmah ih zaključao iznutra. Okrenuvši se, hitro je pregledao što mu može biti od koristi u sobi. Ugleda mobitel na krevetu i baci se na nj. Pritiskao je znamenke bez previše razmišljanja koga da prvo zove dok nije shvatio da tipkovnica uopće ne svijetli. Pomisli kako mu nema pomoći bez punjača te se da u mahnitu potragu. Prevrnuo je madrace, ladice, udžbenike i rizle te u kakofoniji vlastitih misli i sve moguće scenarije izlaska iz paviljona. “Sigurno su već blokirali glavni izlaz i cilo prizemlje.” U općem neredu oko sebe nije uspio pronaći punjač. “Jebote, ukrali su mi i punjač. OK, prelazimo na plan B.” Ugasi sva svjetla u prostoriji i prisloni lijevo uho na vrata. Ispod samih vrata, svjetlo iz hodnika dopiralo je u sobu. “OK, ne čujen ništa. Dobro je. Ili ne dolazi ili ne zna di treba ić. Zavarat ću ih mrakon i tišinon”. Spusti sve četiri na pod i laganim klizanjem po drvenom parketu zaputi se do prozora. “Aha, moran vidit stoji li i opcija izlaska kroz prozor.” Došavši do prozora, ponovno se uspe na noge i nježno ga otvori. Izbaci glavu van i počne promatrati susjedne prozore, balkone i udaljenost od prizemlja. Dok je procjenjivao izvedivost dvokatnog skoka, čuo je kako netko pokušava otvoriti vrata njegove sobe:
      - Dečko, buš otvoril da porazgovaramo?