Boysi na Savi III

Znao je da se bliži trenutak konačnog obračuna. Koja sekunda ga je dijelila od pasivnog poraza, onda kad bouncer otključa bravu svojim univerzalnim ključem. Sjeti se balvan revolucije, Mile Martića i separatizma. Omota si kamuflažnu traku oko čela i nadljudskim naporom pogura oba ormara do vrata, urlajući “Ovo je Krajina!” u procesu. Pri ruci mu se našla i cimerova limenka grafita pa je odlučio urediti zidove prigodnom tematikom. Dok je stilizirao ćirilično S i slušao kako se čuvar muči ući u sobu, čuo je graju ispod prozora. Pomjerio se bliže zvukovima, nastojeći ne biti primijećen izvana. Nije bio u stanju razaznati o čemu govore, ali kad su usmjerili veliki industrijski reflektor put njegovog plafona, Zoki se munjevito bacio na pod i otpuzao natrag do ormara koji su bili prislonjeni na vrata. Osjetio je silu guranja s druge strane koja ga je prisilila da i sam gura natrag. “Jebemu miša, ako uđu - silovat će me!” Dodatno se opteretio zamišljanjem boksera i kolaca koji su mu bili namijenjeni ako ne pruži adekvatan otpor. Obliven svježim slojem hladnog znoja, urlikao je punu minutu bez prestanka, nadajući se da će neprijatelje prestrašiti njegova iskonska smionost.

Međutim, to se nije dogodilo. Nakon kratkog predaha s obje strane, čuvar je zadihan prvi progovorio:
      - Buraz, fakat nisi sav svoj! Zvao sam drotove, nemrem više s tobom. Otvori jebena
         vrata!
      - Preko mene mrtvog!
      - Kaj se tam događa? Niš ne kužim…
      - Sve je tebi jasno, sad odjebi u skokovima, ti i ovi s tobon!
      - O čem ti pričaš, stari?!
      - I poseri se materi doma onako!
      - Gle, fućka mi se kaj je s tobom, al ovo se fakat mora prestati. Pomakni stvari i dozvoli
         mi da uđem!
      - Šta ti ja parin glup? Ti si onaj šta prati ljude, znan ja dobro!
      - Ha?
      - Lupežu, vrati mi jaketu!

Osjetivši pritisak koji popušta i čuvši korake bouncera kako se gube u daljini hodnika, Zoki prione poslu i odgura ormare od vrata. “Ovo mi je prilika, moran nać način.” Izađe u hodnik te pogleda lijevo i desno. Kako nikog nije bilo na vidiku, zaputi se prema protupožarnom stubištu. Zamišljao je kako ulazi u legendu kao dalmatinski Rambo, protiv sile i nepravde. I tisuću Boysa. Naravno, ako ovaj kolosalni podvig bijega bude realiziran do kraja. Planirao je skrenuti lijevo po izlazu, kretati se isključivo kroz žbunje i u sjeni debelih stabala te pokušati dogurati do taksija na okretištu i prespavati kod tete na Zapruđu. No na pola puta, negdje blizu prvog kata, čuo je kako se otvaraju vrata u prizemlju. Stubištem su počeli odzvanjati muški glasovi. “Glasovi Boysa, glasovi krvnika žednih dalmatinske krvi.” Zoki se brže bolje pregrupira i prođe kroz izlaz na prvom katu natrag na domski hodnik. “Promjena plana. Ipak je ovo prvi kat, možda mogu skočit da se ne slomin.” Dok je tražio adekvatan prozor na južnoj strani hodnika, čuo je i s glavnog stubišta užurbano gibanje i vrevu. “Ajme majko, okružen san. Neman puno vremena!” Razbije zaštitno staklo te zgrabi protupožarni aparat i baci ga kroz najbliži prozor, uzrokujući razinu buke koju nije očekivao. “Ok, to je to sad - jump!”

Pomahnitali Boysi plijenili su mu i lijevi i desni periferni vid. Sunovrati se s prvog kata u vjeri da čini najbolju stvar. Dočekao se na noge, ali se od boli strovali na koljena i zajeca pri ubodima krhotina stakla. Okupan u isposničkoj krvi, prijeko pogleda put neba i dotetura do prvog grma sa svoje lijeve strane. Uspravi se na noge i zaputi do drugog grma na križnom putu dalmatinske Golgote. “Ćaća, ćaća, zašto si me ostavija?” Pred očima mu je prolazio čitav život: raspad Jugoslavije, prva drkica, prijemni. Kretao se od jednog debla do drugog, nastojeći izmaći sam svojoj sjeni. Ipak, obruč opasnosti oko njega se neprestano stezao. Morila ga je neočekivana tišina u okruženju i općeniti manjak ikakve aktivnosti. Odjednom vidi svjetiljku u daljini i čuje “Okružen si, predaj se!” pa se bez sustezanja ponovno susretne s tlom. “Otpuzat ću do Save i onda plivat nizvodno pa di stignen.” Sjeti se još jednog dvostiha četvrtog pjevanja Epa o popu Neekolycszu i počne ih ponavljati sebi kao mantru: “Samo duvan puši, dok mu svira lira / Ne smije da ševi, ni da masturbira.” Ostao je prisan sa zemljom još nekih desetak metara, dok ispred sebe nije ugledao ulaštene vojničke čizme, onakve kakve Boysi vade iz ormara samo kad su u planu službena cipelarenja.

Zgrabi uljeza za najbliži gležanj i obori ga na tlo. Uljez tresne o pod i zavapi upomoć, a Zoki se uspravi i da u bijeg. Trčeći je zamišljao kako ulazi u narodnu predaju kao savski Ante Gotovina, okružen vilama na Bukovčevu platnu, kod premijera Sanadera na audijenciji s čašom šampanjca. Možda i s Nikolinom Pišek na naslovnici Klika. Posljednji Dalmatinac, čovjek koji je krezuboj budućnosti pogledao u oči i onda odvratio pogled. “Ne mogu mi ništa, ko ih jebe!” Svidjelo mu se kako nosi samouvjerenost na tijelu. Osjećao se bržim i snažnijim nego inače. Možda ga Mesić odlikuje, Knjaz pozove u Svlačionicu, s Ivanom Balićem odradi trening. Ovaj veliki bijeg otvara neslućene mogućnosti. Možda ga Bernie Ecclestone pozove na jahtu, možda ga Slavica Ecclestone pozove na večeru. Možda postane Ecclestone. Nakon ovako ozbiljnog podviga, ostanak u derutnom domu i nastavak studiranja su naglo gubili na smislu. On više ne pripada tom svijetu, svijetu socijalističkih hodnika i hladnih bureka. Za njega su namijenjene zvijezde. “Zašto živit život miša, kad mogu živit ko lav?” Zamijeti pun mjesec s tankim obručem isijavanja, ravno iznad sebe. Okupan pastoralnom svjetlošću koja je nježno padala sa nebesa, Zoki se zaustavi u mjestu, ispruži ruke i momentalno osjeti nepobjedivim.

Odjednom se oko njega stvori desetorica kršnih momaka. Okružili su ga u potpunosti, tako da nije imao kamo bježati. Dok su mu prilazili sve bliže i bliže, on se okretao oko sebe sve brže i brže. “Jebemu miša, di mi je sad švicarski nož kad triba?” Krvave oči Boysa iz tmine postajale su sve vidljivije. Gledao im je u šake da vidi s koliko boksera ga namjeravaju suočiti. Nije uspio razaznati ni jedan, ali znao je da ih imaju spremne u džepovima. Zaletio se svom snagom u prvog ispred sebe, nadajući se čudu epohalnih razmjera. Međutim, tek se odbio od njegova pleća i neslavno vratio u sredinu kruga. Oborili su ga na pod, zgrabili za udove i pritisnuli uz tlo, toliko da je osjetio svaku krhotinu zaostalog stakla. Ovog puta je bio sasvim nemoćan da izbjegne okovima kletog udesa. Dok su ga držali, jedan od njih mu je pregledavao hlače i izvadio novčanik. Ponavljao mu je ime, prezime i adresu, u rukama držeći Zokijevu osobnu iskaznicu. Ostali su se hihotali. “Ajme majko, vadi mi osobnu da odredi dob. Izvadit će mi bubrige!” Zadnjim atomima snage Zoki je pružao očajnički verbalan i fizički otpor. “Upomoć! Upomoć! Ukrast će mi organe!” Što se Zoki glasnije derao, to su ga jače mlatili. Tukli su ga za nemilo i nedrago, tukli su Zokija dok nije izgubio svijest.

Već je svanulo. Službenici u Petrinjskoj kuhaju jutarnju kavu. Detektiv Marić zgrabi snop papira ispred sebe na stolu i upita tajnicu “Jesu to oni?” Na potvrdno kimanje, odloži šalicu i zaputi se put klupe na kojoj je sjedilo dvoje preplašenih, starijih ljudi.
      - Dobar dan, vi ste zasigurno Zoranovi roditelji, hvala što ste došli tako brzo. Izvolite za
         mnom.
Prolazili su hodnicima u kojima su ispred raznih vrata sjedile grupe ljudi koji međusobno nisu razgovarali. Tu i tamo bi netko stariji zakašljao ili bi prijateljice noći izvadile ogledalce koje bi reflektiralo svjetlo koje je ulazilo kroz visoke prozore. Hodali su dva do tri koraka iza detektiva Marića, sve do stubišta koje je vodilo u podrum. Zastali u nevjerici, čekali su da detektiv ishoda cijelu etapu, nakon čega im se okrenuo i obratio:
      - On je tu dolje. Požurite.
Detektiv je nastavio hodati duž dugog, slabo osvijetljenog podrumskog hodnika, osjećajući da ga dvojac straga prisno prati. Na samom kraju hodnika, zaustavi se ispred sobe i gestom otpusti stražara. Na pokušaj roditelja da odmah uđu u sobu, fizički im prepriječi put i kaže:
      - Samo trenutak, molim. Vaš sin se nalazi u velikim problemima. Posjedovanje
         narkotika, vandalizam, napad na službenu osobu… Naši službenici još
         sabiru dojmove od sinoć. Pokušali smo rekonstruirati što se točno dogodilo,
         ali to neće biti sasvim moguće bez njegove pomoći i molim
         vas da ga omekšate ili ćemo morati pribjeći drugim sredstvima. Iz onoga
         što je razvidno dosada, Zoran se nadrogirao i uništio svoju sobu,
         ispisujući na zidovima četničke grafite i optužujući noćnog čuvara da mu
         je defecirao pred očima te još kojekakve bedastoće, da bi optužio naš
         interventni tim koji je čuvar pozvao u pomoć da su navijački huligani
         i fizički se sukobio s njima, duboko uvjeren da će ishod sukoba
         platiti vlastitim organima. Ovo sve skupa čudi jer je vaš sin,
         po svemu sudeći, uzoran student koji nije upadao u probleme pa
         se nadam da se ovdje radi samo o jednom bizarnom, ali izoliranom
         incidentu. Nadam se, isto tako, da će razgovor s vama pomoći. Izvolite.
Kad se detektiv izmakao, ušli su u sobu koja je u sredini imala samo jedan veliki kvadratni stol na koji je Zoki prislonio glavu. Ruke su mi bile iza leđa, vezane. Na vratu i rukama su se nazirale modrice i rane koje još nisu bile povijene. Majka brizne u plač nad fizičkim stanjem vlastitog djeteta, a otac ga nastavi nijemo gledati dok ne podigne glavu.
      - Tata?
      - Zorane, koji kurac?!