Boysi na Savi

Srijeda predvečer, početak travnja. Zoki stoji na začelju zadnjeg vagona petice, zaglavljen u prometnom kolapsu na Savskoj. Još od Kvatrića razmišlja o večeri: burek u pekari ili menza? Ipak menza, bit če prilike za burek ovijeh dana. Čami okružen sredovječnim ženama koje razglabaju o namirnicama za uskršnji vikend, ali i okužen zagasitim plinovima beskućnika koji priča sam sa sobom na sjedalu ispred. Kroz zamagljeno staklo, sirene, trube i svjetla se izmjenjuju kao na pokretnoj traci, a Zoki budan sniva o toplom krevetu, masturbaciji i tišini. Iz polusna ga naglo prene kočenje tramvaja. Vrata se otvaraju. “Opa, eto nas”, pomisli u dahu sekunde gledajući u smjeru studentskog doma Stjepan Radić, promrmlja sebi u bradu “nećemo u Prečko, kučko” i zagrabi samouvjerenim korakom van, sebeljubno ushićen ad hoc rimom i aliteracijom.

Šećući prema paviljonu, duboko je udisao proljetni zrak i pripadajuće travanjske arome, nastojeći iz primozga eliminirati doživljaje iz tramvaja. “Gle ti to, magnolije” i zastane iznenadivši se prizorom. Međutim, bez manira i uvertire, sustižu ga ruka i glas straga:
      - Alo momak, ne bi se ti ni javia priki! Šae, brale, ka?
Zoki se okreće i registrira poznato lice iz srednjoškolskih klupa s ovećim komadom prtljage u čvrstoj dinaridskoj ruci:
      - Ej, evo s faksa… Di ćeš, doma?
      - Al’ ti ne ideš, nesritni sinko?
Stjeran u kut pitanjem, osjeti potrebu za opravdavanjem osobi kojoj se opravdati nije znao. Trudio se iskomunicirati najnužnije, s ograničenim fondom riječi:
      - Ma neću ovaj put. Iman posla…
      - Jebate led, ti i takvi ka’ ti su razlog zašto ja i ovakvi ka’ ja ne
         možemo sastavit dva prolaza na kolokvijima. A dobro, ko’ te jebe. A jel’
         prčiš šta, nisi?
Sugovornik nije stigao poslušati odgovor, a nije ga ni zanimao. Vidio je drugog poznanika, okrenuo se i nestao u moru ljudi koje se slijevalo u istom smjeru. Egzodus iz studentskih i učeničkih domova, stabilna odlika uskršnjih praznika. Za nekog prilika za duhovnu obnovu, za drugog prigoda za susret s obitelji, za Zokija nasušni mir i meditacija.

Došavši do ulaza paviljona broj dva, oči su mu se nakratko susrele s noćnim čuvarom koji je dokono rješavao skandinavku u svom skromnom prostoru okićenom posterom Nikoline Pišek, reprezentacije s Eura 2004 i dahom ustajale Žuje. Nije bio načisto s tim što ga je više uznemiravalo: prijekorni ton u pogledu savskog bouncera ili činjenica da je netko Rapajiću na čelo nožem urezao četiri C s križem između. Ipak, smjelo je produžio do drugog kata i otključao sobu. Cimer je urednim ostavio svoj dio sobe, zasigurno već na putu za rodne Delnice. “OK, prvo relaksacija”, ponovi si mantru odloživši torbu na prvoj stolici do ulaza. Čim je sjeo na krevet da odahne, sjeti se da se ubrzo završava servis posljednjeg obroka i mahnito pokupi novčanik s iksicom te krene prema menzi. “Nigdje nikog”, pomisli tijekom usamljene šetnje u mraku. U menzi isto nikog. Zoki prebire po prezačinjenoj kupus salati, dok se paučina nad njim vijuga, a lijena neonka otkazuje svakih nekoliko minuta. Jeo je ne progovorivši s tišinom ni riječ i potajice se vratio u sobu.

Zalupivši vrata, odahnuo je po drugom povratku u sobu. Nevoljno ga je kopkao onaj lascivni prizor Nikoline Pišek u donjem rublju, ali breme bješe dovoljnog intenziteta da ohrabri brzinsko obnaživanje prepona. Poslužit će bilo što pri ruci. Jednom rukom podigne madrac, a drugom uhvati prvi časopis do sebe. U ono vrijeme kad se samozadovoljavao do neprepoznatljivosti bio je izbirljiv momak, ali dob i iskustvo učiniše svoje - naučio je obaviti zadatak i uz Gloriju. Preciznim poluokretom desnom rukom zgrabi i ravnalo, zaintrigiravši sebe je li baš ova erekcija vrijedna ulaska u statistiku. Dok je postavljao mjerni instrument na sučelje testisa i spolovila, brižno uzimajući u obzir nagib koji potencijalno krade važne centimetre, zagleda se u stolicu ispred sebe i shvati da se na njemu ne nalazi jakna. Ne odveć zabrinut, odskakutao je s hlačama oko gležnjeva do vrata, još uvijek krut kao planinarski štap, da provjeri nalazi li se odjevni predmet na vješalicama blizu izlaza. “Hm, ovo je čudno”, jakni nigdje traga. “O jebote, garant je u menzi”.

S libidom koji je eksponencijalno jenjavao, navuče si hlače te se hitno zaputi natrag do menze. Ovog puta kroz još gušću, maglovitu tminu i s podignutim krvnim tlakom. Na vratima menze dočeka ga lokot. “Mrš u pičku materinu”, ponavljao si je u bradu, nastojeći se pomiriti s činjenicom da će vikend morati preživjeti ne znajući za sudbinu omiljenog odjevnog predmeta. Istog odjevnog predmeta kojeg je kupio prije maturalne večere i koji ga je vjerno služio tijekom okršaja s krutim kontinentalnim zimama i bestijalnim dalmatinskim burama. Na putu natrag pokušavao je rekreirati svaki svoj korak i potez, nastojeći odgonetnuti čas kobnog lapsusa. “OK, kad san uša u sobu, jesan ostavija jaketu u sobi ili san je ponija sa sobon vani?” Ne uspijevajući riješiti zagonetku, krajičkom oka primijeti siluetu koja u sjeni paviljonskog pristaništa palila cigaretu. Kako se približavao, bivao je sve svjesnijim da se oko njega nitko ne nalazi, te da ga osoba čiji je samo žar smotke bio vidljiv, zasigurno ima na nišanu. Zabrinut zbog vlastite izloženosti, odlučio je krenuti ravno prema ulazu bez zaustavljanja.

Međutim, kad su ga centimetri dijelili od ulaznog praga, isti oni centimetri koje je uporno gubio na nagibu spolovila, iz sjene ga prestravi glas:
      - Kaj si zaboravil nekaj, frende?
Kajkavština je iritirala Zokija poput pogrešne sibilarizacije ili izloga u Kolu sreće. Nešto iskonsko u njemu priječilo ga je da razumije, prihvati i komunicira s tim dijalektom. No ponajviše od svega, mučila ga je oskudnost humorom kajkavskog bića. Ideja forsiranih doskočica o pijanim bedacima gnušala ga je do temelja. Zbog navedenih razloga, uvijek je težio izbjegavanju čavrljanja.
      - Ma da, jaketa mi je ostala u menzi. Šta se može?
Slegnutih ramena dočekao je izlazak lica poznatog noćnog čuvara iz sjene. Neprijatno se cerekao, tako da su mu ulegnuti obrazi i spaljeni zubi suviše dolazili do izražaja.
      - Bumo mi tebi našli tu jaknu, nego - u kojoj si sobi?
      - 207, a šta, zar imate ključ od menze?
Ne odgovorivši na pitanje, savski bouncer je povukao zadnja dva dima, pretvorio žar potplatom u opušak i nastavio:
      - Čudno kaj si još ovdje. Ne ideš kam za vikend?
      - A ipak ne ovaj put, imam posla.
      - Odi ti svojim putem, bumo se mi još sreli.
Nesuvislim nastavkom cerekanja, ispratio je bizarnog domskog čuvara do sobice u kojoj je obitavao te je sam nastavio mračnim hodnikom i stubištem do sobe.

Natrag u sobi, prevrnuo je sav namještaj ne bi li proniknuo u istinu o jakni. “Koji kurac? Ovo nema smisla” Sjeo je na krevet i rezignirano spustio lice u ruke. Dok je zurio u dlanove, počele su ga kopkati riječi bouncera. “Ček, zašto ga je interesiralo koji su mi planovi za vikend? Šta će mu broj sobe, mogli smo se dogovorit nać na porti ako ima pristup menzi? Ček, ček, kako je on uopće zna da san ja nešto zaboravija?!” Posljednja misao da je stresla. “Je li moguće da mi je on ukra jaketu?” Podigao se na noge i ubrzanim korakom šetao s jednog kraja sobe na drugu. Opirao se kontrastu cimerovog sređenog stola i kaosa s druge strane. Počeo je razmišljati o širem kontekstu situacije. “Sam u domu, ako ova budala zove ekipu, mogu mi učinit šta oće!” Orošen kapljicama hladnog znoja sjeti se incidenta par godina unazad kad su Boysi prebili nekih par studenata u susjednom paviljonu prije ili poslije neke košarkaške utakmice. To mu dodatno ubrza puls pa se hitro zaputi do vrata, okrene ključ i raširi zjenice: “Ovo je borba za preživljavanje!”